(...) Što se pak Varadina tiče, njegov prvi utemeljitelj bijaše neki Petar pustinjak, koji je sprovodio u njegovoj brdovitoj okolici samotan život. No kako on, kao što sviet pripoveda, bijaše vrlo bogatog roda, zadobivši preveliku baštinu po smrti svojih roditelja, i kroz to ožalošćen, izabravši pustinjački život do svoje smrti, nije znao, kuda će s tolikim blagom, bude u snu svjetovan po nekakvom dugobradom siedom starcu, da to svoje veliko blago upotriebi na kakvu dobrotvornu svrhu. Upita ga Petar: - Na kakvu? A on mu reče, neka onu svoju pustinjačku špilju preobrati u grad. Uzprotivio se tome Petar kao čovjek pobožan, jer taj savjet nije ciljao na korist vjere i kršćanstva, misleći, da bi bolje bilo, da zida crkve i samostane, i ne htjede u prvi mah privoljeti.

  Ali kad ga starac sve jednako u snu napastvovaše, i kad mu naposljedku reče, da će se, ako grad sazida, o pećine i bedeme njegove nebrojene sile nevjernika i krvnih dušmana kršćanstva jednoć razbijati, onda Petar privoli na proročanstvo i poče zidati grad. Dok je zidao, starac ga je u snu učio, kako da ga zida. Kad je grad već bio gotov, dođe mu starac opet u snu, i naznači mu ime grada, da se od njegovog imena, kao njegove svojine, prozove „Petrov var ili grad“; i tako ostade do današnjega dana. Bilo u ovoj pučkoj bajki štogod istine ili ne, za sigurno moramo držati, da je već prije Petra stajao u današnjem Varadinu (starom Cusum) rimski gradić; to svjedoči već položaj i starinski ostataci. Za to rimsko vrieme bijaše u njemu posada dalmatinskih konjanika pod vojvodom savske Panonije. U njemu je bila g. 1203. opatovina Cistercita, a po svjedočanstvu Timona boravio je g. 1494. neko vrieme u njemu ugarski kralj Vladislav. (...)