Ante Sekulić: [Petrovaradin]

Peturnarada, Peturwarod, Peter Warad, Petrode Waradino, Petro Varadinum, Pétervárad

- grad je na desnoj, srijemskoj obali Dunava pa zemljopisno ne pripada bačkoj županiji, ali povjesničari drže Petrovaradin ne samo starijim naseljem od Novoga Sada na bačkoj obali Dunava nego strateško-vojničkim razlogom nastanka novoga naselja na močvarnome tlu uz lijevu dunavsku obalu. Nazvali su znalci Petrovaradin Gibraltarom na Dunavu. Potrebno je pripomenuti i zabilježiti nekoliko povijesnih podataka.

Godine 1200. bio je vlasnik područja gdje je niknulo naselje neki Gurwey (Turwey), a nasljednik mu je bio sin Petar (Péter), prema kojemu je tvrđava (vár) dobila naziv. Tako razmišlja I. Iványi, a kralj Bela IV. je god. 1230. potpisao jednu ispravu in villa Peturvarad. Jamačno je prekretnica u povijesti naselja bila god. 1235, kada je spomenuti kralj, valjda na želju svoje majke, naselio u kraljevskoj tvrđavi cistercite (redovnike iz francuske pokrajine Champagne, iz samostana Troixfontaine). Redovnici su na području oko grada podigli opatiju koju su nazvali Bijeli studenac (Bélakút). Dvije godine kasnije (1237) kralj Bela IV. daruje opatiji i posjede koje je do tada držao čanadski župan Petar Töröfi u Srijemu i Bačkoj, zatim Petrovaradin s kraljevskom palačom i svim prihodima, adama, šumama, vodama, plodnom kao i zapuštenom zemljom i sela Zajol/Zoyl (Sajlovo), Bivoljaš (Byvolou) i pustaru Čemelj/Chemey (Čenej).

Petrovaradin se postupno ali uspješno razvijao jamačno i zbog skele (kompe) preko Dunava i zbog sajmova koji su se u njemu održavali. Dolazili su trgovci iz cijele Ugarske, a i nije rijetkost spomen Petrovaradina pod imenom Vásárosvárad (vásár, madž. - sajam).

Čini se da cistercitska opatija prije 1241. nije bila na brdu, na stijeni, na mjestu današnjega gornjega grada, već u nekoj obližnjoj dolini. Na stijenu je opatija preseljena jamačno poslije tatarskog pohoda, najprije radi lakše obrane, a dijelom i radi nadzora nad cestom iznimne važnosti.

Pisci drže da je za izgradnju utvrđenoga zamka na strmoj stijeni, na desnoj obali Dunava (današnja Petrovaradinska tvrđava), presudno bilo pismo pape Inocenta IV, iz god. 1247, kojim je pozvao biskupe neka zaštite zemlju od novih tatarskih provala. Jamačno su cisterciti spomenute opatije podigli veličanstvenu i sigurnu tvrđavu koju su nazvali Petrovaradin. Naime, leksičkim tumačenjem toponima treba poći od grčke riječi petra - stijena, zatim od madž. vár - kula, utvrda, te od turske riječi din - čvrst, vrlo čvrst (izvorno je riječ staroperzijska). U povijesnim spisima iz god. 1252, 1267. i 1334. opatija se spominje kao: Belakutska opatija, Petrovaradinska opatija i Petrovaradinski grad i opatija.

Ugarski su kraljevi nekoliko puta boravili u Petrovaradinu tijekom XIII. i XIV. stoljeća. Prvi ugarski kralj Karlo Robert iz dinastije Anžuvinaca proveo je neko vrijeme u Petrovaradinu, dok nije proširio i učvrstio svoju vlast nad čitavim područjem Ugarske. Nema, međutim, podataka da je Petrovaradin bio tijekom XIV stoljeća dio nemanjićke Srbije, unatoč nastojanjima srpskih pisaca glede toga (primjerice: R. Pavlović i dr.).

Drevni cistercitski samostan je gubio svoje značenje jer je rasla moć utvrđenoga grada, iznimno važnoga u nizu obrambenih tvrđava uz Dunav. Zato je god. 1439. kralj Albert darovao mačvanskom banu Ladislavu Gorjanskom utvrđeni Petrovaradin uz uvjet obnove i dopune obrambenih mogućnosti tvrđave. No već nakon nekoliko godina područje Petrovaradina s opatijom je u vlasništvu Nikole Iločkoga. O sporu između dvojice naših velikaša još nema potpune znanstvene obradbe. Uskoro je kralj Matija Korvin darovao god. 1462. tvrđu Petrovaradin bačko-kaločkom nadbiskupu Petru Varadlju (Petrus de Warda) da bi se on i drugi, njegovi nasljednici, skrbili o što boljem uređenju tvrdoga grada. Ipak, turska je vojska pod zapovjedništvom sultana Sulejmana II zauzela Petrovaradin, 27. srpnja 1526 - mjesec dana prije mohačkog boja.

I Matija Korvin je često boravio u Petrovaradinu. Ondje je god. 1463. sklopio ugovor s Mletačkom Republikom, održao je zbor s velikašima o obrani od Turaka, a god. 1475. tu je odlučio i zaratiti s Turcima.

Kralj Vladislav II boravio je god. 1494. tri tjedna u Petrovaradinu i osobno se založio da u tvrđavu privuče graditelje, radnu snagu radi popravaka bedema i kula. Tijekom velikoga austrijsko-turskoga rata (1683-1699) grad Petrovaradin je oslobođen u jesen 1687. No istočna Slavonija, poglavito područje Srijema, bila je puno desetljeće prizorište krvavih sukoba, bojište na kojemu se ratovalo promjenljivom srećom. Već su god. 1688. Turci iz Iloka osvojili Morović, zatim su napali Vukovar i ponovno su, početkom svibnja, zauzeli Petrovaradin. No brzo su Turci pred vojskom iz Osijeka izgubili Vukovar i Ilok, a početkom srpnja 1688. napustili su petrovaradinsku tvrđavu.

Unatoč 165 godina pod turskom upravom, Petrovaradin je oslobođen (također i Ilok) u srpnju 1691. Temeljac pak današnjoj Petrovaradinskoj tvrđavi položen je 18. listopada 1692. Međutim, u zbivanjima u svezi s Petrovaradinom bilo je njegovih žitelja i na lijevoj obali Dunava. Već je Antun Vrančić na svojemu državničkom putu god. 1553. prema Drinopolju doznao od dunavskoga brodara da na lijevoj obali velike rijeke žive ljudi koji se bave poljodjelstvom i stočarstvom. Spominje se u povijesnim spisima kako je turski sultan želio preko Dunava izgraditi most radi lakšeg prijelaza u Bačku i na povratku s njezinog područja u Petrovaradin. No god. 1694. izgrađen je Petrovaradinski opkop (Pétervaradi sánez) i svojevrstan prijelaz na drugu obalu Dunava. Ondje, na lijevoj obali, naselili su se graničari koji se spominju u popisu god. 1699. Jamačno se i dio pravoslavaca, koji je krenuo pod vodstvom Arsenija Crnojevića u Ugarsku, zaustavio u naselju što je nastajalo, poglavito oni koji su stupili u graničarsku službu. Matija Bel bilježi da je novo naselje bilo zaštićeno opkopima.